Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da prebrodiš trenutak,
jer trenutak je teži
i strašniji i duži
od vremena i večnosti.

The Rose

Some say love, it is a river
That drowns the tender reed
Some say love, it is a razor
That leaves your soul to bleed

Some say love, it is a hunger
An endless, aching need
I say love, it is a flower
And you, it's only seed

It's the heart, afraid of breaking
That never learns to dance
It's the dream, afraid of waking
That never takes the chance

It's the one who won't be taken
Who cannot seem to give
And the soul afraid of dyin'
That never learns to live

When the night has been too lonely
And the road has been too long
And you think that love is only
For the lucky and the strong

Just remember, in the winter
Far beneath the bitter snows
Lie the seed, that with the sun's love
In the spring, becomes the rose

Otišli smo

Otišli smo, svako sa po dva kofera

izbegavajući poglede, uvereni u neminovnost

zatvorili smo za sobom jedna vrata

i iza njih sve ono o čemu više ništa ne znamo.

Nosimo svoje kofere i u njima ništa,

sem iznošenih stvari, kojima ispravljamo nabore

postrojeni pred danima i godinama

kao lutke u izlogu.

Ponekad otvorimo svoje kofere iz kojih zamirišu uspomene

zastane u grlu ogrizak ploda

otkinutog sa nekog čudnog drveta

koji nevidljivo raste sa dna srca.

Kad sam tek počeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikačili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom - tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite nečije ime.

Zato je Tim samo ponosno, kao da je Shakespeare, lupno sebe po prsima, a prvu šansu sam imao progovoriti s njim na "lunch-pauzi" - meni je to vrijeme, bezbeli, koristilo da sažmarim što više cigareta, a svim ostalim da u sebe potrpaju hranu koju su donosili od kuće, jer i to je itekakva ušteda.

Prvo pitanje, koje mi je Tim postavio nije bilo "odakle sam", "kako je u Bosni", nego jedno koje sam najmanje očekivao:

"Zašto leptiri ne pjevaju k'o ptice?"

"I beg your pardon?"

"Zašto ne pjevaju kao ptice - isto su šareni?"

Tražio sam pomoć sa strane, ali, ostali su žvakali svoje sendviče i nisu vadili čepove za uši - svi smo bili obavezni da ih nosimo da ne bismo oštetili sluh i tužili fabriku za hipten dolara.

(Nikad se nisam mogao naviknuti da mi nešto viri iz ušiju, kao što se nikad nisam navikao ni na vilicu, jer se uvijek osjećam kao da mi je neko strpao đon u usta.)

Slegnuo sam ramenima:

"Valjda zato što nemaju kljun. Ni glasnice, pa mogu samo mahati krilima."

Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, jer, osim što je imao pticu - ma, ne pticu, nego kondora u glavi, Tim je bio obrazovan i načitan čovjek i nikad nismo pričali o tome šta ga je skrenulo na put rezanja kragni u fabrici, dok je njegova žena mašinski inžinjer u istoj fabrici, a djeca su im u hemijskoj industriji...

Pošto je osmi smrtni grijeh u Americi pitati, makar i najboljeg prijatelja ili rođeno dijete za platu, ne znam koliko je zarađivao, ali, s obzirom da smo radili isti posao - to mora da je bila crkavica.

A, i što jest - jest, vazda su me "pasle" budale.

Ako je tramvaj s Ilidže pun k'o šibica, naći će se neki sumatnik, koji će stati baš pored mene i cijelim putem do grada mi se derati u uho "šta mu se desilo na poslu, da to ne može više tako", itd., itd.

Ako sam se vraćao kući, pretrpan kesama s pijace (pošto moja žena to ne zna raditi, ja to radim bolje od nje), kod Vječne vatre bi mi obavezno prišao papak da me pita koliko je sati...

Na Rembrant trgu u Amsterdamu, u ljetnjoj sezoni je svaki dan bukvalno milion ljudi, a ja vidim kako se nekakav "hipi", kao kobac ustremio pravo na mene i, ne znam djeluje li ovo uvjerljivo, pita me za pet guldena - na našem...

U New Yorku je to sasvim neuobičajeno, jer nema raskrsnice da vam ne priđu neki klepećući konzervom i, ako vam je, kojim slučajem prozor bio otvoren, brzo ga spuštajte, jer znaju biti ljuti, vrlo ljuti, ako nisu dobili onoliko koliko su smatrali da je "fer".

U Americi je prošenje zabranjeno - ali sve dok gledaš svoje, k'o džoja prodaješ neke češljeve i značke, nisi agresivan - to prolazi.

Sjećam se jedne bakice iz Madisona - zvali su je Angel, što je i bila, koja bi svako jutro napunila torbicu novčića istresajući parking aparate kad bi im istekao rok.

Strpali su je u ludnicu ili starački, jer šta ona ima raditi nečiji tuđi posao (to jest - državni).

U Sarajevu je živa legenda Aba, koji nikad nije pružio ruku, ali je zato uvijek bio "k'o lampa".

Njegovu funkciju je sad preuzeo Miki, legenda FIS-a; on i njegova čuvena rečenica:

"Miki, jesi li vidio Pimpeka u "Kvarneru"?"

"Jesam."

"Sta radi?"

"Pije vino."

"S kim?"

"S kiselom."

U Beogradu je svoj sistem razvio Brana Petrović.

U Francuskoj, kod Ive, prišlepao bi se kojem od imućnijih pisaca, popio pića kao hala, a onda Vidosavu Stevanoviću, Momi Kaporu, Rajku Nogi, Danilu Kišu, Mirku Kovaču... tražio "pozajmicu", i to redovno upisao u neki blokčić.

"Danilo Kiš - milion", "Vidosav Stevanović - milion," i tako redom...

Otišao bi tad na željezničku stanicu, pitao šta će pojesti i popiti (malu meku i solo pasulj, što je sve ukupno koštalo dvije banke), vadio onu sveščiću iz džepa i samo križao ljude kojima je dužan: "Sad više nisam dužan Danilu."

Zeli Čerimagiću je samo trebala povratna karta do Trebinja, a onda je kod Ibre i Fadile (vino, loza, janjetina, duhan - sve domaće) prodao usput još i neku sliku u Dubrovniku...

Sve više tica u glavama, sve više leptira u tuđim gnijezdima, sve više prosjaka, a sve manje onih koji bi im udijelili...

Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown?
'Cause I saw the end before we'd begun,
Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
So I took what's mine by eternal right.
Took your soul out into the night.
It may be over but it won't stop there,
I am here for you if you'd only care.
You touched my heart you touched my soul.
You changed my life and all my goals.
And love is blind and that I knew when,
My heart was blinded by you.
I've kissed your lips and held your hand.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

I am a dreamer and when i wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.
And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be
I've seen you cry, I've seen you smile.
I've watched you sleeping for a while.
I'd be the father of your child.
I'd spend a lifetime with you.
I know your fears and you know mine.
We've had our doubts but now we're fine,
And I love you, I swear that's true.
I cannot live without you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

And I still hold your hand in mine.
In mine when I'm asleep.
And I will bare my soul in time,
When I'm kneeling at your feet.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

I'm so hollow, baby, I'm so hollow.
I'm so, I'm so, I'm so hollow.

Miris i ukus

Dajem miris:
jutarnje izmaglice, opranih ulica, jutarnje kafe, deterdženta prosutog u samoposluzi (izmešanog sa mirisom vrućeg hleba), gustog dima koji ostavlja autobus, boje i papira jutarnjih novina, gužve u autobusu, napornog dana, ručka, koji samo što nije gotov, dima cigarete pomešanog sa mirisom kafe, knjižare, poslastičarnice, kafane, bistroa, diskoteke, pozorišta, bioskopa, vrha Avale, vetra...
Dajem miris:
Skadarlije, obale Dunava, pristaništa, bilo kog keja, reke, mora, četinara, uvelog lišća, trave, parka, starog hrasta, kestena, recepcije, garderobe, restorana, parfema, pudera, hladnog predjela i toplog jela, nove kožne tašne, tepiha, dima ugašene sveće, cveća na sredini stola, neugaslog pikavca, bluze, džempera, košulje, nove frizure, izmešane i potopljene tonove neke melodije laganog ritma, vina pomešanog sa šalom, pričom, uspomenom, idejom, zamisli, obećanjem, radovanjem, osećanjem...
Dajem miris ulice, Zvezda, ledenih gradskih svetiljki, iza ponoći, u hodu, bez žurbe...
Dajem miris Grada, izmešan sa utiskom, nadom, idejom, željom, kao u snu...
Dajem sve mirise, koji nestaju istopljeni pred pogledom i osmehom. Menjam ih, za ukus jednog poljupca.
Ukus koji zaustavlja vreme, pretvarajući ga u san. Zauvek.

Griješio sam, možda, u uzmicanju, ali sigurno više u čekanju. Nisam smio čekati da moje stanje drugi mijenjaju. Hodeći suđenim drumom kroz tamni bosanski vilajet, sa vjerom u Svevišnjeg, koja mi je bila jedino svjetlo, gledao sam da nogom ne povrijedim zemlju, da rukom ne odgurnem drugog, da oštrim riječima ne porežem čovjeka...

Uzmicao sam od onih koji su me gurali. Čekao sam da me prođu oni koji su bili laki u sjenci tuđih leđa. Sklanjao sam se ukraj da kome ne zasmetam i udisao sam zrak sa strepnjom da ne udišem tuđi...

Glas opomene nisam slušao, a taj glas Meleka je kazivao ovo:
Grijeh je povrijediti i sebe! Taj dobri glas je stizao odnekad i odnekud, a stizao je, nije prije ni kasnije, već tačno u minutu kada su se u meni poklapale kazaljke srca i razuma.

I always thought that there was this one perfect person for everybody in the world, you know, and when you found that person the rest of the world kind of magically faded away, and, you know, the two of you would just be inside this kind of protective bubble, but there is no bubble, I mean if there is you have to make it, I just think life is more than a series of moments, you know, we can make choices, and we can choose to protect the people we love, and that's what makes us who we are and those are the real memories."

"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti."

kada si bio samnom

nisam mislila o tebi
volela sam te

Svetkovina srca ili Dečanska zvona

ćutim

vjekovima ćutim tvoje ime
slutim kako mi poslije kiša boluješ kosu
i kako od leleka zvona zanijemim i oslijepim potom
i ni molitve ne razumjem
kad padam u bezdan za tvojim čelom

zbog tebe kćeri jerusalimske
sve čedne a udove jesu
i utve zlatokrile ranjavaju paučinu
snivaju
kako ti iz obraza kljuju vino
i krune od ruku dukate čistog zlata
nevjestinske
čemerne kad u nevakat dođu

ruke mi pod najdonji kamen dečanski gnjiju
ti svetac i pomor biblijski
ti sedmi svetogorski monah
ti mojih devet jugovića i bol carice milice
ljepota
što je ne vidješe oči ni cara ni cesara
nit mlade gojkovice

pohode li te kćeri jerusalimske
ljubavi
ruku samo preko boka da mi prebaciš
mogla bih da cvjetam i bremenim svakog proljeća
grlo samo da mi dahom opališ
mogla bih ja dojiti i devet obilića
(lele ako zaleleču dečanska zvona
pa mi se lik sa freskama pomuti)

a poneka ptica zaboravi let
ostavi goru i oltar sanaj
vezilje mu kradu oči
na prevaru ga preko rijeke prevedu žedna
a krv bi njegova ukrotila sve vodopade svijeta

a klijale su pod bedemima neke oči
i zavidjela mu gojkovica
za osjeku što dugujem krvi
grešna se domu vraćam
sa kletvom dečanskih zvona u ušima

praštaj ljubavi!

"..Tada sam počeo da mislim, da li su i moji roditelji slali ovakva pisma, da se čuvam nazeba i da se što prije vratim. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova, druge djece i nema, i da li i sad piše, šaljući ih na treću četu, od koje je ostalo samo ime, a nitko tamo i ne zna da su pod Hoćinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca, pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepažljivi i ne žure s odgovorom, a ja ne mogu da mu kažem istinu.
Šta bi s istinom?.."

On najpre umalo ne pobeže od nje iz svoga sna, ali potom popusti i ubra jednu od njenih dojki kao breskvu. I potom kao da je svoje dane brao s nje kao s drveta, nudila mu je uvek drugo voće, sve slađe i slađe, tako da je s njom spavao danju po raznim snovima kao drugi ljudi sa svojim naložnicama noću po iznajmljenim kućama…

Ta sanjana ljubav njega je, međutim, crpla istinski i tako žestoko da je gotovo sav bio iscurio iz svojih snova u svoju postelju. Tada, ona mu dođe posljednji put i reče: Ko iz gorke duše prokune, uslišiće se. Srešćemo se možda još negde u drugom životu…

The end

Ušetat će krave u domove naše
vođene vonjem ludila
zapišat ce mramor
prožvakati plahte
i slike s vjenčanja
nas i kumova.

Postoje djeca i postoje mjesta
gdje možeš kupiti nekog od njih
i postoji pijesak i glave u njemu
postoji mir, u nama mir...
To šalje ti Jahve i potop i žabe
znaš li ih prepoznati
ja ne vidim nikog ko hoda po vodi,
ko da me vodi kroz ovaj mrak?

Sad je kraj...

"this is the end my friend"

a nit te volim niti mrzim

ja te samo jasno vidim ovaj put

Ovo je zaista najljubavnija pesma,
a ni reči o ljubavi.

Svim pajacima i lutkama otkinute su glave
i oni tako leže u ćošku
bespomoćni
i bačeni.

Neko u ovoj sobi više neće da bude dete.
Neko u ovoj sobi tri dana ne može da ruča.
Neko u ovoj sobi samo ćuti, ćuti...

....

Ovo je zaista najljubavnija pesma,
a ni reči o ljubavi.

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Prazne su reči iza kojih nije čovek koji ih živi

Uvek se bojala kletvi, zbog mogućeg uslišenja. Nije nikada klela.
Bojala se biti čovek kada učine da je boli, jer tada je prirodno biti zver.
Govorila je: Lako je biti čovek čoveku koji te voli. Budi čovek čoveku koji te gazi.
Govorila je: Veličina čoveka meri se načinom na koji podnosi bol, oprostom koji pronađe u sebi za nečoveka pored sebe.
I govorila je: Čovek je samo onaj koji ne dopusti zverima da ga prilagode sebi.
Govorila je naglas i živela svoje reči.

Izgovorila je još: Prazne su reči iza kojih nije čovjk koji ih živi…”